Dok većina ljudi trči za vremenom u gradskim ulicama, u nekim delovima Srbije vreme kao da stoji. Tamo gde više nema škole, prodavnice, ni autobusa, i gde se tišina čuje glasnije od reči – postoje sela koja još uvek dišu. Tiho, skromno, ponosno. To su zaboravljena sela Srbije, mesta koja nisu nestala sa mape, ali polako nestaju iz svakodnevnog života.
Selo sa jednim stanovnikom
Postoje sela u Srbiji gde danas živi samo jedna osoba. Često starac ili starica, koji nisu želeli da napuste svoju kuću, uspomene i grobove najmilijih. Za njih, tišina nije usamljenost, već način života. Ognjište se i dalje loži, pas čuva kuću, a voda se donosi iz bunara. Te priče nisu mit, već stvarnost koja se odvija svakog dana, daleko od očiju javnosti.
Zanati koji umiru zajedno sa selima
U ovim selima još uvek postoje tragovi zanata koje današnje generacije više ne poznaju – izrada drvenih kašika, ručna tkanja, pravljenje opanaka, domaće sapune i melemi od lekovitog bilja. Sve to nestaje zajedno sa poslednjim čuvarima znanja koji nisu imali kome da prenesu tradiciju.
Legenda u svakom kamenu
Zaboravljena sela kriju legende koje se prenose šapatom. Stari hrast ispred crkve „koji ispunjava želje“, napušteni mlin gde „duhovi melju noću“, kamena klupa na kojoj su „sedeli hajduci“. Ti mitovi i priče nisu zapisane u knjigama, ali žive u narodu – dokle god ima nekog da ih ispriča.
Zašto su sela zaboravljena?
Razlozi su mnogi – siromaštvo, migracije, nestanak infrastrukture, manjak šansi za mlade. Ali istina je i da su mnogi otišli trbuhom za kruhom, dok su sela ostala da čuvaju duh prošlosti. I možda su upravo zato sada toliko dragocena.
Povratak korenima?
U poslednje vreme, sve više mladih ljudi i porodica traži mir van gradova. Neki obnavljaju dedovinu, pokreću seoski turizam, proizvode domaće proizvode i vraćaju život selima. Možda zaboravljena sela Srbije još nisu rekla poslednju reč.