Svako voli svoj život.
I kako ja sad da oduzmem nekome njegov, kad ne bi’ volio da on oduzme meni moj?! A život je takav kakav je, valjalo bi da je bolje, al’ i s ovim koji imamo treba gledati kako najbolje da ga proživimo, govori o suživotu u BiH Đemal Zahirović dok čuva blago na ispaši.
Prvi je mještanin Baljvina kojeg srećemo pri dolasku u selo, nadomak Mrkonjić Grada. Bošnjak je i živi u njegovom donjem dijelu, gdje je rođen i proživio vijek. Poviše, dobar put vodi u Gornje Baljvine, nastanjene Srbima. Nevidljiva granica povezuje zaseoke i ovdašnje ljude koji od pamtivijeka žive u slozi, proživljavajući zajedno u svom “mješovitom braku” sva dobra i zla, pišu Nezavisne novine.
Seoce na sjeverozapadu zemlje, sa visine zagledano u Vrbas, smješteno je na obroncima Čemernice, a nije čemerno. Nije nikada bilo, nije ni danas. I u loša vremena, kada je vojnička čizma tokom ratova gazila tamošnjim proplancima, selo je odolijevalo čemeru. Snažili su ga ljudi, njegovi mještani, koji nisu birali, ali su ipak rođeni svako u svojoj vjeri, pa odvajkada ovo parče zemlje složno dijele Srbi i Bošnjaci.
“Boško Tešanović, kao doktor je dolje u Banjaluci otišao u penziju, i ja smo kao djeca zajedno spavali u kućici i čuvali ovce. Njegov brat Drago nam je mnogo pomogao tokom ovog zadnjeg rata, i danas kad dođe pita šta nam treba. A moj did i njihov djed Lazar su bili nerazdvojni, nisu mogli jedan bez drugog ni kafu popiti”, priča Zahirović i dodaje da se kako tada, tako i danas ovdje živalj poštuje i uzajamno pomaže.
Selo je kroz istoriju odolijevalo sukobima, pa je zveckanje oružjem ovdje nepoznanica. Zdrav razum je, kako kažu mještani, vazda bio jači od ratnih huškača i ispaljenog metka, pa i sada, kada se čude netrpeljivosti među narodima u, kako ističu, zemlji koja je svima zajednička kuća.
“Ma, šta imam misliti o tome, užas je to što se dešava! Ja sam se i tokom rata znao u tri sata noću vraćati pješke kući odozgo, sa srpskog prela. Kod nas je savršeno, ne znamo ni kako naš terenski policajac izgleda”, kaže Senad Dizdarević, koji nas dočekuje ispred svog doma, gdje u dvorištu klepa kosu za prijatelja Boška.
“Ništa mu to ne naplaćujem, karakter mi je mjera za cijenu! Dobar je čovjek, ali za pojedine ima i tarifnik, nekad je to samo pivo, rakija, al’ to mi je i najbolje sredstvo za rad”, kroz smijeh dodaje ovaj domaćin, u selu
poznat kao majstor svog zanata.
“Pričao mi je još moj djed da ovdje nikad nije bilo sukoba. Eto moje njive poniže, graniči sa njivom jednog Bošnjaka, nikad se u životu zbog međe nismo posvađali”, priča Jela Milinović, koja živi u Austriji pa dođe svako malo u Baljvine da posjeti kćerku i sina kojima se gastarbajterski život nikad nije naročito dopadao.
Nema ovdje ni “žive” vode, niti je kad bilo, što je mještanima najveći problem. Sadika Habibović kaže da hvataju kišnicu, a kad je suša, plate cisternu vode, pa i to dijele na ravne časti. Nedostaje i cura, priča Milenko Jotić, ostalo je neoženjenih momaka, pa i on i supruga Dušanka još čekaju snahu.
“Evo mi sina, neoženjen, uživa kod mene, pošto imam austrijsku penziju. Drugi sin i tri kćerke imaju svoje porodice, a i ja bih, kad bih htio, treću babu sebi mogao dovesti, ma iz centra Sarajeva bi došla ovdje za mnom – šta ću, ide mi to od ruke”, naglašava kroz smijeh Jotić.
Potvrđuje da sa Bošnjacima oduvijek žive u miru i slozi, pomažu jedni drugima tokom građevinskih ili radova u polju, ali se, ističe, nikad međusobno nisu vjenčavali, prosto, u tom se pogledu drže one “voli svoje, poštuj tuđe”.